Nova poetska zbirka Milojke Banduka Jovović „Šavovi duše”, nedavno je ugledala svjetlo dana u izdanju Udruženja književnika Crne Gore.
– Duša ovog jadnog svijeta zakrpljena je i izložena u galeriji uramljenih dana, a „Šavove duše” zainteresovani mogu vidjeti u istoimenoj zbirci pjesama Jovovićeve. Teško je stihovima prošivati dušu, dok „polomljene igle ponoć bodu”, jer „noć viče” i „drhte rime. Na jastuku bola para se ime”. Pjesnikinja kaže da se gospoda „prepoznala pred tuđim izlogom, na uglačanom staklu”. Tako smo dobili naša dva draga lika, bez kojih ne bi bilo, ne samo ove knjige i galerije, nego ni ove države. Zato, neka im je slava – bilježi u predgovoru knjige Ognjen Roćenović.
On ističe da autorkina pjesnička vizija pakla, prikazuje čovjeka otrgnutog od bližnjih, od prošlosti, i budućnosti.
– To je svijet koji su za nas rezervisali Muljci i Moljci. Nisu nas pobili, samo da bi imali koga da muče. Muka je od riječi muk! (…) Srećom, autorka se ne miri sa tamom – bilježi on.
– Milojka Banduka Jovović izdignuta iz pepelišta stvarnosti koja je okružuje, zaustavlja vrijeme olovkom, ulazi kroz Riječ, dakle, u Um sadašnjih i budućih čitalaca, darujući im ovu knjigu kao svojevrsni poetski Molitvenik, koji vrhuni smislom – piše u pogovoru književnica Violeta Božović.
– Kako ne zapisati strahotu koja je bila okidač rijekama novih smrti i ubijenih života u gradu na Miljacki, gradu kojeg smo voljeli, pogotovo, mi koji smo rođeni u njemu. Sebe svrstavam u njih, jer Sarajevo je bilo, i biće, moja neprebolna rana, i svaki bol koji je preživio taj grad, je Bol koji se ćutanjem nosi doživotno. Taj bol je zapisala Milojka Banduka Jovović, koja je pod ratnom stihijom morala napustiti grad u kom je rođena, grad u kome je dvadeset godina predavala srpski jezik, jezik koji je gradila kao neimar sa svojim učenicima. Taj grad je ostao kao vječna vatra koja gori u njenim pjesmama. I ja je potpuno razumijem. Zato je poezija, koja je zapisana ličnim doživljajem strahotne stvarnosti istinska, duboko odbolovana u najdubljim dijelovima srca, izašla na površinu kako bi stvarnost bila podnošljivija. Zato treba pisanim svjedočenjem, svjedočiti, i nikad ne dozvoliti da zaborav bude pucanj u njihovu žrtvu. Cijela iskustvena spoznaja ove knjige me je dodirnula do saznanja da sam spoznala, a koje podsjeća, na to, da bismo ostali kao stvaraoci na razini pjesme pod teretom vremena, moramo se prvo vinut‘ do Čovjeka - bilježi ona.
Milojka Banduka Jovović rođena u Sarajevu 1. januara 1951. godine. Nastavnica je srpskohrvatskog jezika. Dvadeset godina radila je u Sarajevu. Zbog ratnih razaranja i progona, sa porodicom živi u Podgorici. Piše pjesme, aforizme i epigrame, priče, haiku i dječiju poeziju. Objavila je tri knjige poezije: „Za i protiv”, „Zapali svijeću” i „Kolijevka gavranova”, dvije knjige aforizama i epigrama: „Skriveno zvono” i „Meku dušu svi mijese”, knjige haiku pjesama: „Svjetlost i tama” i „U hodu”.
A.Ć.